Odjednom, sinulo mi je: Mi ne trebamo činiti detinjstva naše djece čarobnim. Detinjstvo je samo po sebi čarobno, čak i kada nije savršeno.

Kad bi naše bake i prabake vidjele koliko toga moderne majke sebi natovaruju na vrat, mislile bi da smo poludjele.

Otkad biti dobra mama znači provoditi dane osmišljavajući kreativne aktivnosti za djecu, starati se da im sobe izgledaju kao iz kataloga Ikee i oblačiti ih u trendi kombinacije u kojima se sve međusobno slaže?

Ni za trenutak neću povjerovati da današnje majke više vole svoju djecu, nego što su naše prabake voljele svoju. Mi samo imamo potrebu to dokazivati kroz besmisleno skupe tematske rođendanske zabave s 18 vrsta glazura na tortama i pretjerano razmetljivim poklonima.

Nekoliko godina, i ja sam bila upletena u “Sve što možeš ti, ja mogu bolje” model roditeljstva, koji zahteva da pretražujete Pinterest kako bi našli najbolje ideje, besprekorno ih sprovedete u djelo i onda dokaze u vidu fotografija podijelite sa strancima i prijateljima putem blogova i Facebook postova.
Moje djetinjstvo nije bilo savršeno i mi nismo bili bogati ni u najluđim maštarijama, ali moji rođendani ipak su bili sretni jer bi mi došli prijatelji. Stvar nije bila u rođendanskim kesama, savršenim ukrasima niti bilo čemu tog tipa. Bušili smo balone, trčali po dvorištu i jeli tortu. Jednostavno. Ali kad se osvrnem na ta vremena, bila su čarobna.

Božić. S četvoro nas djece i ograničenim primanjima, moji roditelji mogli su možda kupiti dva poklona po djetetu. Nije bilo specijalnih božićnih pidžama niti mnogo ukrasa, ako ih je uopće bilo. Nismo čak pravili ni keksiće. Ono što je to doba godine činilo jednostavno magičnim za mene kao dijete bilo je gurkanje u istom krevetu s mojom braćom dok nam se činilo da čujemo Djeda Mraza na krovu. Trudili smo se ostati budni, kikotali se i zamišljali naredno jutro, i to je bilo neizmjerno zabavno. Čarobno. Nisam osjećala da bilo što nedostaje.

Ne sjećam se da sam ikada pravila neke umjetničke rukotvorine s roditeljima. Kreativnim aktivnostima tog tipa bavila sam se u vrtiću i osnovnoj školi. Jedine “kreativne aktivnosti” kojih se sjećam su one kojima se moja majka bavila u slobodno vrijeme. Brujanje njene šivaće mašine često me je uspavljivalo dok je ona pokušavala zakrpati našu odjeću ili je pretvori u ukrase za kosu koje je prodavala.
Kod kuće smo se igrali. Svo vreme. Posle škole, hodali bi do kuće od autobuske stanice, ostavili svoje torbe i mama bi nas izgurala iz kuće. Trčali smo naokolo s djecom iz susjedstva do večere. Danas su druga vremena i retki su oni koji se usuđuju pustiti djecu da se “smucaju” okolo, ali, čak i kada smo bili unutra, igrali smo se s našim igračkama i video igrama. Pravili smo tvrđave od ćebadi. Gledali smo TV. Spuštali smo se niz stepenice na jastucima. Roditelji nisu bili dužni da nas zabavljaju. Ako bismo se usudili reći da nam je dosadno, uvalili bi nam neki kućni posao.

S osmehom se sjećam tih vremena. Još uvijek mogu sebi dočarati kako je to biti bezbrižan.

Naši roditelji vodili su računa da nam bude toplo i da ne budemo gladni, i s vremena na vreme osmislili bi neki specijalan događaj za nas (pizza petkom navečer je bila naša kućna tradicija), ali običnim danima bili smo prepušteni sami sebi. Retko su se igrali s nama. Osim povremene kutije od frižidera pokupljene ispred prodavaonice tehnike, nismo dobijali igračke mimo rođendana i velikih praznika. Roditelji su bili tu za nas u slučaju da nam nešto treba ili se dogodi neka nezgoda, ali nisu bili naš osnovni izvor razonode.

Danas, roditelji su zadojeni idejom da je za djecu dobro da im sve vrijeme budu posvećeni. “Šta ti treba, dragocjeno moje zlato? Kako da ti djetinjstvo učinim fantastičnim?” Ne možete prošvrljati Pinterestom a da ne naletite na “100 ideja za letnje kreativne aktivnosti u kući”, “200 zimskih aktivnosti u kući”, “600 stvari koje možete s djecom raditi leti”, “14 milijuna ideja za božićno ukrašavanje dječje sobe”, “12 milijardi strategija za dolazak Zubić vile”, “400 triliona rođendanskih ideja”.

Roditelji ne čine djetinjstvo čarobnim. Naravno, zlostavljanje i zanemarivanje ga mogu uništiti, ali za prosječno dete, magija je nešto što se podrazumeva i dolazi kao prirodan dio djetinjstva. Magično je vidjeti svet nevinim očima. Za petogodišnje dete, zima i igranje na snijegu su magični. Uroniti u svoje igračke na podu dnevne sobe je magično. Sakupljanje kamenčića i njihovo držanje u džepovima je magično. Igranje s granom je magično.

Nije naša dužnost da im svakodnevno veštački proizvodimo uspomene.

Sve ovo ne umanjuje važnost vremena provedenog s porodicom, ali postoji velika razlika između truda da budete zajedno i truda da se osmisli “aktivnost”. Jedno je usiljeno i zasniva se na unaprijed zacrtanom cilju dok je drugo mnogo prirodnije i opuštenije. Pritisak koji roditelji osjećaju da djeci svaraju čarobna iskustva veoma opterećuje.

Kažu mi da sam kao petogodišnjakinja bila u Disneylandu. Ne sjećam se toga, mada sam vidjela izbljedjele fotografije. Ono čega se sjećam iz tog uzrasta je gusarski kostim koji sam ponosno nosila u Noći vještica, branje šljiva s drva ispred moje kuće, pravljenja poplave u bašti da bih vježbala skakanje s kamena na kamen i igranja s mojim psom na kućnom pragu.

“Najmagičnije mjesto na svijetu” u mom djetinjstvu nije bio zabavni park; to je bio moj dom, moje dvorište, to su bili moji prijatelji, moja obitelj, moje knjige i moj unutarnji svijet.
Ni najmanje se ne sjećam ni putovanja za koje su moji roditelji vjerovatno mjesecima štedjeli: vjerovatno je za njih to bilo stresno iskustvo.

Kada od života pravimo holivudsku produkciju, naša djeca se počnu osjećati kao publika i njihovi apetiti za zabavom rastu.

MaMe na FeJsU